Priča
Ömera Dumana.

Rođen sam 23. novembra 1990. u Sakaryi. Dijete sam bošnjačke porodice; korijeni mi sežu do Bosne. To nisam nosio kao ličnu kartu, nego kao način rada: malo govoriti, a mnogo raditi, dovesti posao do kraja, držati datu riječ. U spoju s čaršijskom kulturom Sakarye nastao je karakter koji i danas nosim.

Moj otac, Numan Duman, imao je u historijskoj čaršiji Uzun Çarşı radnju koju su svi znali kao „Renk Mağazası“. Djetinjstvo mi je — uključujući srednjoškolske i studentske godine — prošlo u toj radnji. Iz škole pravo u čaršiju, iza tezge.

Moj odnos s tehnologijom počeo je jednim časopisom. Časopisi Zihni Sinir, koje sam upoznao zahvaljujući starijoj sestri Mine: apsurdni izumi İrfana Sayara, eksperimenti na stranicama, pitanje „bi li ovo stvarno radilo?“. Eksperimente sam ponavljao kod kuće; kad ne bi uspjeli, rastavio bih ih i sastavio ponovo.

U tim godinama sam se uvjerio da ne mogu razumjeti kako nešto radi a da ga ne rastavim. Moja današnja navika da „rastavim“ proizvod, proces ili kompaniju i pogledam unutra potječe odatle. Kad se osvrnem, svaka navika razbijanja i čeprkanja ima korijen u tim časopisima.

Prvi računar kupila mi je porodica kad mi je bilo dvanaest. Dok su ga vršnjaci koristili za igre, mene je zanimala unutrašnjost kućišta: šta radi procesor, zašto ponestane memorije, kako grafička kartica stvara sliku, šta se promijeni kad se instalira drajver. Vaditi i vraćati dijelove, pokvariti sistem i ponovo ga instalirati — to je bila moja igra.

Onda je u Tursku stigao internet. Vitamin, Net, Ekolay... Zvuk dial-up veze; kućni telefon koji je davao zauzeto kad god smo bili online; doba „spusti slušalicu, neko će zvati“. S internetom je moja navika propitivanja dobila neograničenu biblioteku. Postaviti pitanje na jednom forumu, naći odgovor na drugom, probati, pokvariti, probati ponovo.

Nakon petnaeste navukao sam se na online igre. Prvo sam igrao. Onda me zanimalo kako igra radi. Onda sam tražio njene propuste: pisao varalice, razvijao botove, obrnutim inženjeringom razotkrivao logiku servera.

Tako je počelo moje zanimanje za programiranje: pisanjem koda ne da bih pobijedio u igri, nego da bih razumio njena pravila. Godinama kasnije ta će me radoznalost, iz bolničkog kreveta uz Knight Online, dovesti do poslovnog partnera; doći ću do toga.

Odrastanje u radnji bilo je škola. Tamo sam naučio zanat — kako razgovarati s ljudima, kako s lica kupca pročitati šta želi, kako se cjenkati, kako računati. Jezik kojim danas razgovaram s klijentom, investitorom ili svojim timom ima korijen iza te tezge.

Mnogo puta sam vidio koliko su mi ta iskustva pomogla u poslu. U ovo zaista vjerujem: govoriti nauči svako; preduzetnika izdvaja to što čuje i ono što sagovornik ne izgovori.

Da budem iskren: nisam bio učenik koji je mnogo mario za obrazovanje. U školu sam išao jer se moralo i pratio samo predmete koje sam volio. Ali škola mi je dala stvari trajnije od ocjena.

Vrtić i osnovnu školu pohađao sam u osnovnoj školi Sakarya Atatürk. S desetak prijatelja koje sam tamo upoznao i danas razgovaram; prijatelji smo trideset godina. Naša razredna učiteljica Nesibe Tamçakır bila je dobra učiteljica — mi smo bili previše nestašni.

Za više razrede porodica je odabrala školu Dr. Nuri Bayar, blizu kuće. Srednju školu počeo sam pripremnom godinom i prvim razredom na koledžu Işık, a završio na koledžu Fondacije Univerziteta Sakarya.

Na Univerzitetu Sakarya prvo sam studirao turizam i hotelski menadžment; nakon druge godine prešao sam na poslovnu administraciju. U tim godinama sam se toliko bavio softverom da sam zapostavio studij; fakultet sam završio sa zakašnjenjem, ali sam ga završio. Godinama kasnije, dok sam vodio svoje kompanije, završio sam MBA na Univerzitetu Koç — ovaj put idući ne na predmete koje volim, nego na one koji su mi bili potrebni.

Osim u našoj porodičnoj firmi, nikad nisam radio ni u jednoj instituciji. U glavi sam imao poslovne ideje vezane za softver, ali ni budžet da ih ostvarim ni potpuno znanje kako. Jedino što sam imao bila je bilježnica: tokom studentskih godina zapisivao sam, jedan po jedan, probleme na koje su studenti nailazili.

Vjerovao sam da su studenti izuzetno vrijedan resurs ove zemlje; morao sam nešto učiniti za njih. Najveći problem bio je smještaj. Zatim, u vrijeme ispita, jurnjava studenata koji nikad nisu vodili bilješke da pronađu skripte. Većina objava na Instagram profilima za ispovijesti vodila je na isto mjesto: stan, dom, soba, cimer.

Nije bilo novca, nije bilo znanja, nije bilo kapitala. Duge noći razmišljanja počele su s tom bilježnicom.

Nakon što sam popisao sve probleme, pojavio se moj prvi projekt: Universitev.com. Ideja je bila i jednostavna i velika. Neka student nađe stan, dom, apartman; neka vidi kafiće, restorane i lokale oko mjesta gdje će živjeti četiri godine; neka nađe skripte; neka nađe cimera. Za modul cimera razvili smo algoritam za spajanje zajedno s profesorima matematike; to je bio modul koji je projekt zaista mogao podići.

Da bih projekt oživio, trebao sam doći do ljudi koji znaju programirati. U to vrijeme radio sam razne poslove i štedio mali „početni“ kapital. Plan je bio: pronaći studente Univerziteta Sakarya koji znaju softver. Neko vrijeme sam provodio na kampusu, upoznajući razne ljude.

Onda je došla moja ponuda: oslobodimo ih stanova i domova u kojima su boravili. Iznajmimo lijepu kuću; spavajmo na spratu, radimo u prizemlju, gradimo posao. Smještaj o mom trošku, hrana o mom trošku, grijanje o mom trošku. Zauzvrat, neka budu prvi dionici, prvi partneri jedne vizije i jednog ekosistema. Tako su osnovani prvi kućni ured i prvi tim Universiteva.

Nakon prvih nekoliko godina projekt nije napredovao tempom koji smo željeli; sredstva su se topila. Baš tada me je na pješačkom prelazu udario automobil. Slomio sam tibiju desne noge; nekoliko mjeseci proveo sam u bolnici.

Od osiguranja sam dobio smiješno mali iznos. S tim novcem i uz podršku svog daidže, koji je postao moj prvi partner, osnovao sam Universitev Bilgi Teknolojileri ve Pazarlama A.Ş. Prvi službeni ured otvorili smo u poslovnom centru Tan u Sakaryi: iz virtualnog ureda u pravi. Bila je 2014. Od tog trenutka ušli smo i u službeni poslovni život.

Budući da nam je ponestajalo sredstava, Universitev je morao raditi i za vanjske klijente. Jednostavni poslovi: web stranice. U početku smo radili za agencije koje su prodavale softver, ali ga nisu pravile; mi smo rješavali potrebe njihovih klijenata.

Onda je obim narastao. Naš tim od tri-četiri partnera narastao je na devet-deset ljudi. Rekli smo „ne pod ovim imenom“ i registrirali brend ifeelcode pod krovom Universiteva. Iz poslovnog centra Tan preselili smo se u vlastiti ured ifeelcodea.

Taj iskorak donio je velike skokove u našim marketinškim i softverskim procesima. S ifeelcodeom smo za nekoliko godina dosegli ukupan broj klijenata koji su najveće i najstarije firme u našem gradu gradile desetljećima. Tim je narastao na 37 ljudi; uz softver su došli dizajn i video produkcija. Dok se sve to događalo, postepeno sam završio MBA na Univerzitetu Koç.

U tom periodu upoznao sam Oyuneks — tačnije Marlena Mustafu Şahina, jer Oyuneks tada još nije bio firma. Priča o našem upoznavanju je neobična: tokom mjesec-dva koliko sam ležao nakon nesreće, upoznali smo se dok sam igrao Knight Online, igru iz djetinjstva.

Saslušao sam njegov projekt. Počeli smo graditi Oyuneks i isporučili ga; prvih godina smo zajedno radili i na marketinškoj i softverskoj podršci. Nakon tog projekta porasli su i naš obim posla i naše samopouzdanje. Shvatili smo za šta smo sposobni; htjeli smo podići ljestvicu još više. Ali prvo smo morali završiti Universitev.

Projekt je bio toliko velik da je imao desetine glavnih i podkategorija; morali smo ga objavljivati u dijelovima. Prvo smo otvorili module za domove, apartmane, lokale i blog. Samo s tim mogućnostima, i bez ijednog oglasa, dosegli smo 120.000 registracija.

Ali posao u ifeelcodeu uzimao nam je sve vrijeme i tada sam prvi put nešto primijetio: svrha koja je mene i partnere okupila bio je Universitev, a mi smo se od njega udaljili.

Morali smo donijeti odluku. Pokušali smo ostaviti sav posao i sve klijente i dvije godine se posvetiti vlastitom projektu. Povukli smo se tamo gdje smo počeli — tri-četiri partnera u kućnom uredu — i prenijeli brend ifeelcode zajedno s klijentima. Bila je to teška odluka; ali nismo se zbog toga okupili.

Na kraju dvogodišnjeg perioda fokusa, budući da nismo napredovali željenim tempom, odlučili smo ne razvijati Universitev dalje; ne zabiti više ni jedan ekser. universitev.com i danas stoji onakav kakav je.

Ukratko: od sedam-osam godina preduzetništva, projektom smo se istinski bavili možda samo nekoliko. Ali sve što danas znamo i što smo naučili dugujemo pokušajima, pogreškama i istraživanjima koje smo tamo radili. S tom konačnom odlukom partneri i ja potpuno smo se razišli; svako je krenuo svojim putem.

Nakon šest mjeseci razmišljanja i planiranja osnovao sam Partnerfy. Osnovan krajem 2024., Partnerfy danas ima urede u četiri zemlje — Sakarya, Karlsruhe, Moskva i Dublin. S timom od 75 ljudi pružamo softverske i marketinške usluge velikim kompanijama; to dvoje spajamo kroz jednog sagovornika, jer smo u godinama ifeelcodea vidjeli previše klijenata koji su platili cijenu te razdvojenosti.

Kambloo — naša platforma za e-trgovinu bez provizije, na kojoj je softver besplatan — najnovija je ambicija pod tim krovom.

I dalje radim iz Sakarye. I dalje rastavljam stvari da bih ih razumio. I još uvijek postavljam isto pitanje:

Ako ne mi, ko će?